Da li se u Aziji praktikuje drugačija bioetika?

Koncept autonomije koji je dominantan u zapadnjačkoj kulturi, prevashodno u anglo-američkom svetu, mora se modifikovati i približiti lokalnim azijatskim kulturama. Kako BioEdge prenosi, u zanimljivom članku u časopisu “The New Bioethics”, Mark Tan Kiak Min, glavni pomoćnik direktora u ogranku malezijskog Ministarstva zdravlja zaduženog za medicinsku legislativu, tvrdi da postoji jedna zajednička osobenost različitih azijskih kultura – važnost porodice.

“U okviru koncepta koji je stran pripadnicima zapadnih kultura, pojedinac se posmatra kao manje važan deo celine, prvenstvo se daje porodici, njenom blagostanju, gde se prilikom donošenja odluka prevashodno uvažava blagostanje celokupne porodice i gde je porodična autonomija važnija od pojedinačne. Za većinu Azijaca, porodični suverenitet je postavljen iznad suverenosti pojedinca, a autonomija postaje kolektivna, a ne individualistička. Azijci još uvek teže konceptu sreće koji podrazumeva dobrobit porodice i zajednice, što predstavlja potpunu suprotnost zapadnjačkom konceptu sreće.”

Međutim, ovo ima velike posledice u medicinskim postupcima.

Iznošenje loših vesti – lekari imaju tendenciju da prvo sa porodicom pacijenta razgovaraju o lošim vestima, a tek potom sa samim pacijentom. Iako ovo može dovesti do isključenja učešća pacijenta u donošenju odluka o njegovom zdravlju, većina pacijenata je zadovoljna ovim tretmanom.

Zadržavanje dijagnoze – ukoliko porodica pacijenta odluči da se loše vesti o dijagnozi ne iznose pacijentu, doktori će poštovati ovu odluku.

Obim informisanosti i saglasnosti – u zapadnjačkim zemljama se prilikom intervencija pacijenti obaveštavaju o procedurama i svojim potpisom daju saglasnot za iste. U Aziji, porodica je ta koja je obaveštena i odlučuje o postupcima, dok pacijent biva obavešten tek nakon odobrenja porodice. U Maleziji je sud nedavno presudio da je neophodna saglasnost supruga da se izvrši histerektomija supruge.

Odluka o prestanku života – u brojnim državama Azije, deca brinu o svojim roditeljima i žele da ih održe u životu što duže i da im pruže najbolju moguću negu, bez obzira na visinu troškova lečenja i bez obzira na šanse za preživljavanjem. To znači da u velikom broju slučajeva bolesni roditelji ostaju vezani za medicinske mašine i umiru u bolnicama, u mnogo većem broju nego u svojim domovima.

Samoubistvo i eutanazija uz lekarsku saglasnost – ovi koncepti su strani za pripadnike azijatske kulture. Čini se da je trenutno nepojmljivo da se u ovim društvima povede šira diskusija o “veštački” izazvanoj smrti, gde i prirodna smrt predstavlja tabu temu.

 

Priredila: Aleksandra Janašković

 

Izvor:

https://www.bioedge.org/bioethics/does-asia-have-a-distinctive-bioethics/12480

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s